Niko-Nikica Kalogjera rođen je 19. svibnja 1930. u Beogradu.
Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je kompoziciju u klasi
Frana Lhotke i dirigiranje u klasi Friedricha Zauna. Doktorirao
je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1952.
radi kao pijanist u zabavnim ansamblima tadašnje Radiotelevizije
Zagreb (danas Hrvatske radiotelevizije), a od 1954. i kao dirigent,
aranžer te urednik producent. Uz to, ravna Plesnim orkestrom
RTV Zagreb (1954-1957). U Glazbenoj proizvodnji RTZ-a sudjeluje
kao dirigent i aranžer (1957), te šef dirigent Plesnog i Revijalnog
orkestra Glazbene proizvodnje HRT-a (1992). Kao skladatelj,
dirigent, aranžer, pijanist i urednik producent djeluje uglavnom
na području zabavne glazbe. Osobite uspjehe bilježi u prvome
desetljeću Splitskoga festivala zabavne glazbe. Pjesmama Maškare,
Nima Splita do Splita, Veslaj, Moje suze i Nono, dobri moj nono
skladateljski i aranžerski utječe na kasniju festivalsku produkciju.
Za slavonske je festivale napisao Šokica, Čingli-lingi čarda,
Tvrđa i Što si nano udala me rano, a na Krapinskim su velike
uspješnice bile Mi smo dečki, Zdravica, Jesi videl, Kaj nam
pak moreju, Popevke zvoniju i mnoge druge. U temelje klapskog
repertoara uzidane su njegove Vratija se Šime, Ćakule, Marenda
i Ludo more, a zapamćene su i skladbe posvećene gradovima: uz
Nima Splita do Splita, tu su Serbus Zagreb i Ljubljanski zvon.
Prvu je ploču snimio za Jugoton (1952) s Ivom Robićem, s kojim
će surađivati još gotovo pola stoljeća. Svojim splitskim skladbama,
ali i kasnijim opusom, utemeljio je Adria Sound. Taj je brand
zaštitni znak njegovih pjesama u Njemačkoj, Francuskoj, Beneluxu
i Španjolskoj. Mnogobrojne skladbe prepjevane su mu na strane
jezike (njemački, francuski, japanski, ruski, češki, španjolski,
portugalski, švedski, grčki, turski). Više od 500 pjesama objavile
su inozemne diskografske kuće u interpretacijama stranih pjevača
- Mireille Mathieu, Claudio Villa, Loretta Goggi, Tony Christie,
Ricardo del Turco, Sofia Rotaru, Edith Pieha, Severine (Francuska),
Teruko Fujii (Japan), Jorge Bem (Brasil), ansambl kazališta
Semafor (Prag) - ali i domaćih - predvode ih Ljupka Dimitrovska,
Tereza Kesovija, Ivica Šerfezi, Miro Ungar i Dubrovački trubaduri.
Napisao je glazbu za mnoge radio i TV-igre, filmove (Lito vilovito,
Čovik od svita, Kapetan Mikula mali, Put u raj) i kazalište
(Balade Petrice Kerempuha). Utemeljio je Plesni ansambl Nikice
Kalogjere (1952) i Vokalni sekstet Nikice Kalogjere. U zagrebačkom
kazalištu Varijet8E (današnji Kerempuh) vodio je seriju priredbi
pod nazivom Prvi pljesak (1958) koje su iznjedrile plejadu mladih
interpreta zabavne glazbe, poput Marka Novosela, Zdenke Vučković,
Ivice Šerfezija, Tonija Kljakovića, Zvonka Špišića, Karla Metikoša,
kvartet 4M i mnoge druge. Bio je direktor i mnogih zabavno-glazbenih
festivala. Jedan je od utemeljitelja Simfonijskog puhačkog orkestra
Hrvatske vojske, a organizirao je i prva snimanja crkvene te
domoljubne glazbe na HRT-u (1990). Desetak je godina bio dirigent,
aranžer i producent tradicionalnog koncerta Božić u Ciboni.
Ponukan akcijama Njujorške, Berlinske i Londonske filharmonije,
Kalogjera je postavio projekt Symphony Light - programe na kojima,
izvedbama lakših i pristupačnijih partitura, simfonijski orkestri,
filharmonije i veliki operni orkestri privlače mnogobrojniju
publiku i mlađe posjetitelje.
Nikica Kalogjera član je HDS-a, HGU-a i HUZIP-a.
Dobitnik je mnogih priznanja na domaćim festivalima, ali i trideset
nagrada na međunarodnim festivalima: u Cannesu, Rio de Janeiru,
Tokiju, Dresdenu, Vi98i del Maru (Chile), Ateni, Malagi i Bratislavi,
s osam Grand prixa. Od prvih nagrada na međunarodnim festivalima
izdvaja se pobjeda na Olympiade de la chanson (Atena, 1970)
s pjesmom Adio u izvedbi Ljupke Dimitrovske te u Vina del Maru
(1971) s pjesmom Svatko mora imat nekog u interpretaciji Mire
Ungara. Kalogjerina pjesma Čibu-čiba prodana je 1970. godine
u 23 europske zemlje: 23 pjevačice objavile su prepjeve na različitim
jezicima, pa je zato skladatelj na Svjetskome sajmu diskografije
u Cannesu primio nagradu Champion de Midem AB70. S pjesmom Obećanje
i Ljupkom Dimitrovskom osvaja drugu nagradu na festivalu Tokyo
‘71. Primio je nagradu za životno djelo HDS-a (1995), nagradu
za životno djelo na Splitskom festivalu zabavne glazbe (1996)
kao i Porina za životno djelo (2001).
